HOMO-hereza u Crkvi! (vlč. Dariusz Oko)

HOMOHEREZA U CRKVI

Susreo sam se s prijetnjama da ću biti ubijen kao svećenik Popiełuszko. Ovo pokazuje kim se ovdje bavimo. S ljudima koji, ako tako govore I tako prijete, onda im se još više moramo suprostaviti da ne dobiju totalnu moć – kaže u razgovoru sa časopisom PCh 24 – Polonia Christiana, o. DARIUSZ OKO.

vlč. Dariusz Oko, koji je inače prvi upotrijebio termin        “HOMO-HEREZA”

 Kako definirate pojam homo-hereze?

 Homohereza je trajno odbijanje članova Crkve njenog učenja o homoseksualnosti. Obično manifestira u dva oblika.

*Prvi od njih je stav odbijanja čitavog crkvenog nauka o ovoj temi, ne priznajući da je homoseksualnost nešto negativno, što – kako kažem Katekizam – “ozbiljan poremećaj”. Zapravo, takav stav sastoji se u usvajanju ideologije suvremenog homolobija, ili gender-ideologije. Katolici zatim odustaju od katoličke vjere u korist ove ideologije.

*Drugi oblik problema odnosi se na homoseksualnost među svećenicima. Crkva jasno kaže da ljudi s homoseksualnim sklonostima ne smiju biti zaređeni ili čak primljeni u sjemenište! Jer to nije dobar put za njih, naprotiv: za njih je to vrlo opasna cesta, puna iskušenja, (život u grešnoj prigodi)… To možemo usporediti npr. sa jednim normalnim čovjekom koji bi cijeli svoj život proveo uu nekom ženskom samostanu. Tko bi to podnio bez grijeha? Mnogi, međutim, odbacuju ovo učenje.

Međutim, u Crkvi se ne bavimo samo HOMO-herezom, već i PEDOFILIJOM među svećenicima?

 Da, u našoj skupini postoje pedofili, a prije svega, homo-pedofili. Nepotrebno je reći, pedofilija je jedan od najvećih zločina jer razbija djetetovu duhovnu kralježnicu. Nakon što pedofilskog zlostavljanja ili silovanja može se cijeli život ostati duhovni bogalj.  Još je strašnije kada takav zločin provodi netko čiji je zadatak: brinuti se za djecu – svećenika, učitelja ili roditelja. Zatim je zločin na kvadrat. U slučaju svećenika – čak i više, jer je njihova zadaća naviještati i činiti najsvetije stvari.

Danas se priznaje da se po pitanju svećenika-pedofila u Crkvi prekomjerno bavilo zaštitom samo institucije, a malo oko same djece. A čovjek je put Crkve.

Potrebnije je zaštititi dijete nego sliku Crkve. Osim toga, ako ne branimo dijete slika Crkva bit će dugoročno uništena. Na koncu, danas se ne radi toliko na pročišćenju od grijeha pedofilije, ni u Crkvi.

To ne znanje, da se i među svećenicima može naći pedofilija (koja je teže izlječiva od homoseksualnosti) prouzrokuje nedostatak dovoljne zaštite za djecu. Ljudima, i onim koji su vjernici, bilo je nemoguće zamisliti da bi svećenik mogao počiniti takvo što.

Dakle, ako se dogodilo nešto tako, kažnjavani su oni koji su tužili, koj su tražili da se pomogne djeci, jer se vjerovalo da lažu.

Za njih bi to bilo još jedna trauma, pravi užas. Sada, zahvaljujući porastu takvih slučajeva, ozbiljno se shvaćaju pritužbe djece.

To je žalosno, kako kad bi saznali da je jedan od nas ima tuberkulozu ili je Juda, ali bolje da se ne zarazimo i da neutraliziramo Judu.

A kako je velik taj problem među svećenicima?

Treba prije svega naglasiti da se u Crkvi u 90 % slučajeva a moramo se nositi s činima homoseksualne pedofilije, s naglaskom na efeboliji, a to uopće nije uznemiravanje ili silovanje djece, već odraslih adolescenata. A to sebi dopuštaju svećenici homoseksualci.

Treba također imati na umu da je prema istraživanjima koje je provedeno u raznim krajevima, na svakih 1000 osuđenih zatvorenika oko 400 njih su homoseksualci, a samo 1 od njih svećenik (ili još i manje), također homoseksualac.

To je o veličini ovog fenomena. Kad mediji govore o pedofilskim svećenicima trebali bi govoriti o toj pojavi kao 400 puta više prisutnoj u gay-okruženjima.  Ako se Crkva optužuje za pedofiliju 400 puta više bi trebalo optuživati gay-zajednice. Naravno, pod uvjetom da mediji zaista žele dobro djece, a ne – uništenje Crkve.

U međuvremenu, iz marginalnih slučajeva onoga što je u Crkvi loše, mediji danas stavaraju štap kojim žele pobjediti Crkvu, čineći tako veliku štetu svećenicima općenito, predstavljajući ih kao neku štetnu i opasnu skupinu za društvo. Tako su nacisti govorili o židovima. I to je korak prema pozivu na istrebljenje takve skupine u društvu.

Najvjerodostojnija istraživanja pokazuju da je homoseksualaca u društvu manje od 2%. Na globalnoj razini to je 40% svih pedofilskih zločina I 60% slučajeva side – pada na njih. A je velik broj.

Vjerojatnost da će homoseksualac postati pedofil ili postati bolestan od AIDS-a (i drugih spolnih bolesti) stoga je nekoliko puta veća nego kod normalnih muškaraca. Treba li bolji dokaz od ovoga da se radi o poremećaju?  Patologija ne zahtijeva promociju, samo liječenje.

Godine 2002. u Varšavi je otkrivena skupina pedofila, koja je koristila djecu koja su pobjegla iz domova i sirotišta. Djeca su spavala na željezničkoj postaji, koja je postala pedofilima – kako kažu – “bazen svježeg mesa,” Često su bili na visokim položajima, u mnogim sferama. Bio je to veliki skandal o kojem je Sylwester Latkowski napravio film. I što onda? Materijal je stavljen pod tapet, baš kao što je učinjeno sa sličnim skandalima u Belgiji I Litvi. Za novinare koji aktivno napadaju Crkvu, predlažem da pogledamo ovo pitanje i istražimo zašto nije bilo kiše iz takvo velikog oblaka. Pustite njih da istraže koliko pedofila dolazi među političarima, među umjetnicima, nastavnicima i njihovom novinarskom miljeu. Dopustite im da napišu o tome i daju naslov na prvoj stranici – ako žele zadržati osnovna pravila integriteta. Inače ćemo se morati nositi sa strašnim licemjerjem, a kojem se treba odlučno suprotstaviti.

U Crkvi su uvijek postojali grešni ljudi, ali zašto je tako grijeh intenziviran u drugoj polovici dvadesetog stoljeća?

 Crkva i svijet povezani su. Ne živimo u različitu kozmosu. Crkva je dio svijeta i dio kulture. Pokušavamo utjecati na svijet, ali svijet utječe na nas – i dobro i loše. Pokreti i utjecajni fenomeni u svijetu također utječu na Crkvu. U vremenima raširenog, velikog napretka, ljudima se događa preokret u glavi.(Ono što se prije događalo samo elitama)  Oni se gube u onome što je tjelesno. Oni su privučeni primitivnim ideologijama.

Gender-ideologija i homo-ideologija u osnovi su ideologije “seks-manijaka”, ljudi koji život svode na seksualnost, ljudi koji od seksa čine idol. Također je tipično za ateiste – dovođenje onog fizičkog u pravi plan, a ne Boga. Ako je u nama povlačenje Boga pogoduje dovođenju fiziologije u prvi plan. Ako je ono što je duhovno u nama nedovoljno razvijeno onda lako prevlada ono što je tjelesno, kao što je to slučaj sa djecom ili sa osobama s mentalnim poteškoćama.

Danas mnogi ljudi žive u skladu s ovom ideologijom koja, nažalost, ponekad i utječe na one katolike koji su duhovno I intelektualno slabiji uključujući i svećenike.

(nastavlja se)

Izvor: PCH24 – Polonia Christiana

Print

You may also like...