DUHOVNOST RADA: Motivacija za rad? Tražiti Boga u onom što radimo. (d. obnova; d JM)

bolesno dijete2Ljubav može preobraziti naš rad

Za raj ne treba puno. Mi ne možemo stvoriti raj na zemlji. Ali možemo se približiti tome zavisno o tome živi li čovjek u milosti Božjoj. I vidimo da život u grijehu vrlo brzo počne sličit na pakao, a da život u milosti Božjoj bez obzira na suhoće, sve više sliči na raj. Dobiva predokus raja, stvara želju za Bogom. Da se naš srce konačno umiri u Gospodinu.

Zato je važno da u rad stavimo ljubav. Ljubav može preobrazit bilo koji rad, ako je pošten, makar neutralan. Oni poslovi koji su grešni njih ne bi trebalo radit, a ako su poslovi neutralni ili dobri ono što ih čini različitim, jest koliko mi u njih stvaljamo ljubavi. Zato je važno u obitelji da supružnici ponaosob imaju svatko osobno vrijeme s Gospodinom, a onda da imaju i vremena jedno za drugo. Jer to je ono to podržava njihovu ljubav. S jedne strane ljubav prema Bogu, a s druge strane međusobna ljubav. I onda sve ono drugo što imaju kao obaveze, kao rad, kao posao preko dana to mogu nositi s ljubavlju, onda to primjete i njihova djeca, onda obiteljski život može biti sasvim drugačiji od onoga, kako često danas izgleda.

Vidimo da u ljubavi sve postaje dugačije. I preko ljubavi sve druge kreposti dobivaju snagu. Svaki dan imamo bezbroj prilika u onom što radimo  – da se vježbamo u strpljivosti u ustrajnosti, savjesnosti,  poslušnosti, umiranju samome sebi…  Bezbroj je prilika, a na nama je hoćemo ih iskoristit.

Isus u bližnjima

Što se tiče ljubavi prema bližnjemu – kad radimo onda Krist u nama ljubi našu braću. To je nešto čega možemo imat iskustvo. Kad se trudimo radit s ljubavlju dajemo prostor Kristu da se može tu pokazat.Također, kad radimo možemo ljubiti Krista u drugima.

Možemo gledat čisto ljudski i tražiti samo mane i nedostatke kod drugoga. A možemo tražiti i dobro i to će nam onda olakšat da drugoga prihvatimo. Ako tražimo Krista u drugome, onda možemo ljubiti onako kako je to činila Majka Terezija, bez razlike, jer u svakome gleda Krista.

Pitanje je koliko se mi trudimo da pronađemo Boga u našoj svakodnevnici? I sam Krist kaže: „Što ste učinili jednom od ovih najmanjih meni ste učinili.“ Možemo doista ljubiti Krista u bližnjem. Često puta se to zna zaboraviti od strane vjernika – ta povezanost ljubavi prema bližnjemu i ljubavi prema Bogu. I onda se događa da ljudi žive veoma teške međusobne odnose.  Onda se bježi u virtualni svijet, bježi se u izvanjski svijet, u društvo, al u biti se ne riješava problem, problem je u tebi i u meni. Ja sam tu popustio da moje srce ode negdje drugdje, da zaluta i često zbog gluposti možemo bit nervozni, možemo ne imat vremena. Dovoljno da se čovjek zakači da se nauči svaki dan gledat sapunicu, ili utakmicu, pa kad me netko nazove kad je utakmica onda: „nema, sad moram gledat utakmicu, ili moram gledat seriju“, i onda nesvjesno čovjek počne orijentirat svoje planove prema tome. Mora imat vremena za to, a sve drugo postane izvan tih postavki. Onda se stvarno treba dogodit neki zaokret, preokret u životu da se osvjestimo da možemo vratiti život u normalne tračnice odnosa s Bogom.

Tražiti Božju prisutnost u onom što radimo

Također možemo povezat posao s molitvom. Ako se kršćanska duhovnost sastoji u tom da se rad ostvaruje u suradnji s Bogom, da smo suradnici Božji, ako radimo s Bogom, po Bogu, po onom što On želi i kako On želi, onda smo stvari centrirali na pravi način.

Međutim možemo tu postići i više – da počnemo primjećivat Božju prisutnost u našem životu, u onom što radimo. Krist je i  nama, i u drugim osobama i u drugim stvarima tj. okolnostima.  Možemo ga znači prepoznati ne samo u sebi i bližnjem nego i u svim okolnostima. On je onaj koji sve drži u postojanju, koji  svemu daje život. Možemo ga pronaći i u najmanjoj stvari i u najvećoj stvari.

Početnik u najboljem slučaju se sjeti Boga na početku svoga rada, međutim zaboravi na Boga tijekom rada. Napredni se sjeti Boga na početku i na kraju, dok savršeni vjernik – on se stalno sjeća Boga: na početku, za vrijeme i na kraju. To je ideal – kad Boga susrećemo uvijek i u svemu! Boga pronalazimo u svemu. Čovjek onda nikad nije sam. Ne trebaju mu surogati, virtualni ili sl. Ono najvažnije što mu je potrebno jest – da bude s Bogom. Ako ima Boga sve drugo može nositi drugačije.

 Slučajevi kad rad promjeni čovjeka na gore – zbog lakomosti, ugleda i sl.

Na žalost svijet rada je često teško opterećen grijehom i do te mjere da rad može biti za čovjeka jedno sredstvo umanjivanja njegova dostojanstva, da može ga jednostavno promjenit na gore. Vidimo nekad kod mladih čistu ljubav prema Bogu, a onda ih sretnete nakon 30 godina i vidite da je malo njih uspjelo sačuvati taj žar i čistoću srca. Jer odu u nekim drugim pravcima, netko se zakačio za lakomost, u poslu su rasli apetiti i postao je materijalista, a da nije toga svjestan. Netko se zakačio za ugled, otkrio je da može biti utjecajan, poštovana osoba u društvu preko noći…  Netko je popustio na moralnom planu, jer je dopuštao sebi avanture izvan braka, i onda jasno da nije mogao misliti na djecu i da se to odrazilo i na njih. Netko za djecu nije imao vremena, jer je bio previše obuzet poslom i djeca su postali bezvjerci, tako se događa da ono što su prije poznavali sad postane nešto sasvim drugo.

Jedan od naših glasnogovornika ateista u Splitu, (sveučilišni profesor fizike) dolazi iz praktične, vjerničke obitelji da je odlutao od vjere. Šta se dogodilo da je on odlutao, da je otpao od vjere?

Otpadanje od vjere u praktičnom životu

A koliko mi takvih slučajeva imamo u našim obiteljima,  u našoj blizini, gdje su ljudi zakazali, iako formalno nisu otpali od vjere!?

Ne djeluju kao ateisti i sl, ali praktično žive tako – gdje je recimo nekom sasvim normalno da ‘blagoslovi’ da mu sin ili kćer pod njegovim krovom živi nevjenčano s drugom osobom, ili sa razvedenim, da se upadne u grijeh pobačaja, da se koristi spirala, druga sredstva. To je danas nešto što se uopće ne registrira, jer je tolika množina toga. A netko za to snosi odgovornost. Netko je odgovaran.

Kao što su sudili naše generale po zapovijednoj odgovornosti tako će i Bog svakog od nas suditi po njegovoj zapovjednoj odgovornostikoju je imao. Svatko od nas ima jednu zapovijednu odgovornost. Evo vidimo već kod Adama i Eve da je Bog prozvao Adama jer je on bio odgovoran za to što se događa u toj obitelji. Prema tome svatko od nas ima svoju odgovornost. Ja kao svećenik, vi kao roditelji, supružnici, … Pitanje je da li se zabušava u svojoj odgovornosti, ne želi se preuzet autoritet, stati iza te svoje odgovornosti, i onda – se pravdamo: ah takvo je danas vrijeme, takav je danas svijet, kriva je škola, krivi su mediji, krivi su ovi, krivi su oni

Ako smo dovoljno pametni da možemo  gradit svoju karijeru, zarađivat, da možemo opstat u ovako neprijateljstkom svijetu, onda se isto tako možemo izborit za dobro svoje djece, ako to traži od nas da prihvatimo i stvari da budu radikalno drugačije, da ako treba iz grada ići živjeti na selo. IIi ako vidimo da je ovdje previsok standard ili je previše pogibeljno za duše naše djece onda da odemo npr. živjeti u Bosnu ili drugdje…

Nije važno gdje ćemo živjeti, važno je – da li ćemo postići cilj, da li ćemo sačuvati i prenijeti vjeru našoj djeci. Obično razmišljamo obrnuto: „Gdje ćemo više zarađivat, gdje će nam biti lakše, gdje će biti bolji uvjeti posla…“, a da li će biti bolji uvjeti za dušu, za razvoj vjere – o tome se  ne pita. Ne možemo reći da je to bez naše odgovornosti. Imali smo dovoljno pameti da smo mogli donijeti ispravne zaključke, ali nismo htjeli.

Korijen svih zala u poslu je najčešće – LAKOMOST. I često se kršćanu nađu u svijetu rada (odvjetnici, novinari, političari, liječnici, graditelji…) nađu se kao ovce među vukovima. Jer tu vrijede neki drugi zakoni. Vrijedi zakon npr: „Zgrabi što više možeš!“

Nedavno mi je jedan mladi čovjek rekao kako mu je čovjek iz Bosne, koji mu je radio na kući praktički poklonio 50 000 kuna. Samo mu je platio troškove za put. A zašto mu je to poklonio? On kaže da je to učinio za Boga, iz ljubavi prema Bogu. Želio je dati svoj doprinos toj obitelji.

Čovjek se ne može izvlačit na to da nema mogućnosti da nekomu pomogne. Ako mu ne možeš pomoć svojim radom možeš mu pomoć na drugi način. Pitanje je samo da li imaš htijenje, volju. I to nije samo pomoć toj osobi u potrebi, nego je to pomoć i tebi da se tvoje srce ne zaveže na materijalno, da postaneš ovisan o materijalnom.

Biti „ovca među vukovima“

Biti u ovom slučaju kao „ovca među vukovima“ znači da se moraš znati postavit drugačije tamo gdje vrijede sasvim poganski zakoni. Nećeš tada uzeti posao pa ne završiti na vrijeme, reći – imao sam tri četiri posla usporedno raditi, … nego ćeš završiti kad moraš završiti…  Tada se događa da ćeš jednostavno slabije poslovat nego netko drugi. Tu je pitanje i izbora materijala, kvalitete, … Pitanje je koliko će to ljudi prepoznat. Na duge staze će prepoznat. A možda se i neće prepoznat. Možda će ljudi govorit da ne znaš živit, da krivo postavljaš stvari, da si izvan vremena i prostora. Svatko je od nas pozvan biti svjedok, da ono što mu je povjereno pretvori u svjedočanstvo.  Lako je govoriti. Teže je pustit da djela govore.

Motivacija u radu

Svijet rada je duboko neuredan na subjektivnom, pojedinačnom planu – gdje se događa da čovjek izgubi svrhu onog što radi. To više nije više upravljeno proslavi Boga i ne služi više pravom istinskom dobru čovjeka, nego služi za stjecanje novca, užitka, moći i pokazivanja…

Kad dođu ti ciljevi i te motivacije u onom što se radi onda se radi iz poganskih motiva, i onda sam izgubio pravi smisao svog rada.

Kad svećenik izgubi osobni odnos s Bogom onda jasno da će on stvari odrađivat s minimumom angažmana, on će radit ono što smatra da je dužan, radi ljudi, pa će reći misu. U nekim našim malim sredinama čak ni to nemamo, imao samo nedjeljnu misu, svećenik neće da fiksira misu u jedan sat, u točno određeno vrijeme. … To znači da mu je srce negdje drugdje, nije tu na dobro duša. I čudimo se zašto onda ljudi gube vjeru. Gube, jer vide da taj svećenik nije pastir nego najamnik, i da je pitanje koliko on sam ima vjere.

Tako je i sa svakim drugim kršćaninom. Kad on čini stvari iz drugih motiva i ako tu nema ljubavi prema Bogu, nego je tu ljubav prema novcu na prvom mjestu, taština, ili nešto drugo.

I onda: Netko je možda zbog toga postao nevjernik – jer možda nikad nije susreo čovjeka koji je vjernik. I tako se onda pustoš sve više širi. Tako imamo sve veću i veću poplavu otpadništva.

Pokvarene društvene strukture

Svijet rada može biti i objektivno neuredan, kada se radi loše, kad se ne prate duboki zakoni rada, da se stvari obavljaju dobro.  (Ako vi ne vjerujete da će vas liječnik dobro liječit onda bolje da stojite kući, ako vidite da je sudac neošten, onda bolje da ne gubite novac na parnicu…, To se događa kad je stvar objektivno neuredna) Zato, neuređene države (obično one u kojima se dogodio prijelaz iz komunizm u kapitalizam) ljudi su nezadovoljni jer žive loše. Ljudi žive loše zato jer je unutarnja struktura loša. Postoje ljudi koji su spremni na kompromise i ovi sa Zapada u njima nalaze dobre izvršitelje, koji će radit što se od njih očekuje, i zato će dobit neku milost tj. nagradu. Opet je problem u ljudima. Ako imamo iskvarene ljude koji vladaju onda se stvori cijela jedna kvarna struktura gdje počnu kvarit one koji su ispod njih, i cijelo društvo.

Početi – od svoje molitvacije!

 I zato bi bilo važno da se stvari počnu popravljat  od one – osobne motivacije. Tako možemo imat ljude koji mogu pokazivat put drugima,… Može se počet obrnut proces i početi proces ozdravljanja… To vidimo u zemljama kao što su Poljska, Mađarska, Slovačka… gdje se stavljaju pravi zakoni za obitelj, …

Ključ u svega je – srce, a čovjekovo srce treba biti sa Gospodinom.

Print

You may also like...